
Mijenjamo se, s svakim povučenim dimom cigarete koji nas obavija poput tople deke u zimi. I fali nam još samo malo mira da postanemo ono što smo trebali biti jednom davno, dok smo kao djeca odabirali naša imaginarna zanimanja. Zamisli samo da nam se svi snovi ostvare i da možemo reći, kada nas pitaju jednog zimskog dana naših života, jesmo li ispunili sve naše želje i umjesto riječi za nas govori naš osmijeh i jedan zlatan zub, dar slučajnog prolaznika. I dok ćemo gledati naše unuke koji ne razumiju svo to komešanje oko naših kreveta i gledaju u čudu nastalu tišini, sjetiti ćemo se naših dana i sjetno pogledati na kalendar na zidu i pitati se kamo je svo to vrijeme otišlo. Naboranih lica, spojeni na aparate koji dišu umjesto nas, pitat ćemo se da li je sve to bilo vrijedno, sva ta trka sa vremenom i idejama. I ako smo napravili barem jednu stvar dobro zamislit ćemo se u boljem mjestu od ovog, makar nam je i tu dobro. Na stoliću pokraj našeg kreveta će biti crno bijela slika neke davno izgubljene ljubavi a pokraj okvira jedan običan prsten, bez ikakvih dragulja i natpisa. Bit će to najljepša tišina naših života.
Neki stranci, čija imena više ni ne pamtimo, polagat će cvijeće uz naš lijes i sjetno govoriti o prošlosti i sjećat će nas se u najljepšem izdanju, onom kojim smo lomili srca drugih i osvajali ona koja smo htjeli, nošeni alkoholnim parama i slučajnim smiješkom. Bili smo zaljubljeni jedno u drugo nekad davno, još kad se nismo znali i jedini trag su imena koja su izblijedila. Zamisli da smo opet na pragu trona koji nam pripada, makar on pripada svima. I sve naše bitke, od koji spominjemo samo one dobivene, su imale koristi u nekom drugom svijetu, kada je viteštvo još nešto značilo. I premda smo ponekad znali skrenuti na neki krivi put vjerujemo u naše anđeli koji nas vode svojim nevidljivom tragom, poput tragova kočenja na novom asfaltu, još jednom znaku mladosti koji smo poklonili nekom vremenu. Sjeti se samo kako je bilo nekad kad smo gradili imaginarne kule od vjetra i postavljali granice između kuća, smo zato jer smo htjeli kopirati naše uzore od kojih su, barem većina, postali nešto što nikad ne želimo biti. Svi idoli su uvijek promašeni, a to znaju i oni sami pa bježe čim vide da ih netko uzdiže u visine.
Sutra ću i ja postati idol nekom mladom stvorenju i makar ću mu govoriti da ne ponavlja moje korake jer su oni moji i samo moji, on neće htjeti znati za moje riječi i prebirat će po njima kao po klaviru i pokušavat pogoditi pravi ton, onaj zbog kojeg je sve što ja radim u skladu. I neće ni htjeti znati za sve noćne more i prisilna buđenja, za sve podočnjake koji su nestali pod puderom kada sam ih htio sakriti od svijeta. A modrice neka ostanu tamo gdje im je i mjesto, negdje između sna i stvarnosti, prekrivene velom tajne. I jedno kad ostarim pričat ću samo probrane stvari i hraniti se na vlastitoj prošlosti poput vampira, te jedinstvene životinje. I sjetit ću se svih ljubavi koji su prošle kroz moje ruke i onih rijetkih koje sam uspio uhvatiti na trenutak i prisiliti da podijelimo barem danas, još dok sam ih tražio.
Zamisli da se sretnemo sutra, sa zgužvanim rukama, i pozdravimo kao da nam je dvadeset, makar moje srce više ne može podnijeti napor kada te dižem od tla kao u stara dobra vremena.
|